"Učinite da se moje kosti vrate u maloj urni da, i ako mrtav, ne ostanem u izgnanstvu."
Ovidije
...
-Skreni tamo i zaustavi kola!
Od vremena, kada je sleteo avion, kojim je doputovao, i njegovog prolaska kroz carinsku kontrolu , nismo progovorili ni reč.
Trgao sam se na zvuk njegovog glasa. Bio mi je čudan, nekako drugačiji ,
još ga nisam čuo tako...
Polako sam skrenuo s puta i zaustavio auto. Sedeli smo neko vreme , dok mi nije dosadilo izašao sam napolje , i zapalio duvan.
Potpuno sam zaboravio da pred njim još nisam zapalio cigaretu, znao je ,verovatno,da duvanim , ali odavno o tome nismo razgovarali.. Naše rasprave o mom konzumiranju cigareta su se uvek završavale otprilike:
"Da dižem ruku na tebe, ne ide, dovoljno si odrastao,ojačao , a više od toga, užasava me i sama pomisao šta bi se desilo ,da kojim slučajem pokušaš da mi vratiš.
Ako ti do sada , ono što sam govorio i objašnjavao, nije došlo do mozga , batinama sigurno neće.
.Ali ako si tolika budala da se truješ, ja te ne mogu sprečiti u tome, ali to možeš da radiš tek kada budeš zarađivao svoje pare."
I tako nekako , naravno ja sam pušio k`o turčin, I grebao se od keve za lovu, I on je to verovatno znao , ali nije pominjao ...
I dok je on gledao negde kroz prozor kola , ja sam ispuštao dim cigarete I razmišljao šta da mu kažem I da li uopšte nešto da kažem.
Izgledala mi je neverovatno glupa situacija...
Videli smo se posle toliko vremena I osim pozdrava, iako je njegov stisak bio neverovatno snažan kada me je zagrlio, mislim da sam ostao bio bez daha , vozili smo se u tišini. Čula se , samo buka motora.
Čuo sam, vrata od kola ,kako se otvaraju , ali se nisam okrenuo.
Tek tada ukapiram da sam upalio cigaretu,I preplavio me neki nelagodan osećaj, ali sada bi bilo zaista idiotski da bacim. Šta je , tu je pomislim, I povučem još dim.
Došao je do mene, stavio mi onu njegovu veliku ruku na rame ,i stao .
Došlo mi je u trenutku da progutam onu cigaru, tako me je gušio dim koji sam progutao,ne ispuštajući ga, ne znam ni ja zašto. Počeli su da mi se znoje dlanovi , I osetio sam se nekako bez veze,postiđeno, da mi je bilo da propadnem u zemlju, ali ništa nisam uradio. Idem do kraja , pa šta bude.
Gledali smo u pravcu vode , čoveka u čamcu, koji je plovio površinom vode ,iz čamca je virilo nekoliko štapova, iz daleka , čini mi se da je bilo I bambusa, ne sećam se, videlo se da traži pogodno mesto da se uštica.
Kretao se polako, čini se lenjo, tek onako kao iz dosade, bi napravio blag zaveslaj, a čamac je plutao .
Voda je bila čista , učinilo mi se plava , pre nego sivo-zelena ,bez drezge, okolo tišina , koju bi narušavao samo prhut neke ptice.
Stajali smo tako , ne znam koliko, cigara mi je dogorevala između prstiju , opekla me i zgnječio sam je u ruci.
On je krenuo dole , do vode i stao na samu ivicu obale. Uzeo je rukom malo vode , protrljao i umio lice. I ostao da stoji i gleda.
Sećam se kad smo jedne godine, tu u blizini, pecali na kartoflice, uglavnom glodalice,( pravih mamaka nikad nema ,kada riba radi, kad ne radii ima ih ko pleve) on je zakačio jednu veliku štuku , na bandara, imala je dosta, ma bila je velika. Bio je pravi užitak gledati kako je vadi, onako mirno , bez uzbuđenja,a I ona se nije borila , kao što štuka ume, izvukao je , bez čerenca ,kao da je običan glupavi,melez u pitanju, a ja sam se borio I sa crvenperkama , kad god bi zapecalo , padao mi je napamet Hemingvejev starac , I očekivao sam uvek neku grdosiju kako je zgutala mamka, a ja je onako izvadim kao od šale.I to bez sajle i trokrake .
Gledao sam ga i ništa mi nije bilo jasno, čak mi je izgledalo i pomalo komično, mislio sam ,možemo da svratimo u neki restoran usput, bio je blizu ,ako je hteo da se umije ili već šta
...Vratio se , I krenuli smo dalje .U blizini grada skrenuli smo sa puta I stali pored neke njive , kukuruza razgrtao je lišće . svilu, ..."još nije za branje" rekao je. Stao je uzeo grumen zemlje I sitnio ga u šaci.
" Valjala bi mu dobra kiša..." Udisao je duboko vazduh , punim plućima , čulo se do mene
Ja u neverici. već sam počeo da mislim da mu nije dobro...
Sad mi je već bilo, mislim ,
on koji već godinama živi u gradu, živeo u metropolama,
proputovao pola sveta, govorio par stranih jezika,i radio nešto što nema blage veze sa poljoprivredom,, melioracijama, i sličnim stvarima... , Samo je gledao okolo , očima ,kao da je želeo da upije sve ono dokle mu pogled doseže.
Kod ulaza u grad smo opet stali , Gledao je čas grad, čas reku , čas u sunce , koje je počelo već opasno da greje.
Primetio je da ga gledam najblaže rečeno,začuđeno, Udahnuo je i zagrlio me
"Toliko mi je puno srce, da imam osećaj da će iskočiti iz grudi. Znam da ne razumeš, ali razumećeš jednog dana, ako planiraš da odeš.
Jedino što ima dobro u odlasku, , bez obzira zbog čega ideš,
je da se vratiš , ti si deo svega ovoga, to si ti,ovaj vazduh, reka, sunce , zemlja,ljudi koji su ovde .. To te i drži na nogama,i dok ta želja u tebi postoji, stalno i raste sve više ,do tada i možeš da funkcionišeš.Kada ta želja nestane nestaješ I ti. Razumeš li?"
Ništa nisam razumeo, ali sam klimnuo glavom , kao da razumem.
Mislim, zemlja voda vazduh, isto kao I bilo gde na planeti, ljudi, kao i ja što sam, samo pričaju nekim drugim jezikom, ali nije teško naučiti , sporazumeti se.
Mislim, šta tu ima da se filozofira, a tamo ima toliko dobrih stvari kojih ovde nema, da ti pamet stane ,Pomislim, stari mora da si malo...ali nisam ništa odgovorio...
...
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota.
Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo.
"Moja je to zemlja, bre, kakva god da je! I ako ona u nečemu ne valja, ti ljudi odavde sigurno je neće popraviti. - ...**
Istina je , i niko ne može da ospori činjenice :
i da nije bogata , jasnije rečeno
vrlo je osiromašena,
što uranijumom, što...
i da nije tehnološki,
po (merilima) , moćnih, razvijenijih bogatih država,
ni blizu,
i da nam nedostaje modernih i pokretnih mostova preko reka,
i nemamo metro,
i železnica nam je u katastrofalnom stanju
i automobili koji se kotrljaju našim putevima ,većina od njih , ispunili su sve uslove za
"maturu", mnogi mogu na post-diplomske ...
i da su nam mnogi putevi neasfaltirani ,
prepuni rupa ,
kao i džepovi ,
i da nemamo Diznilende , Legolende,
i da u gradovima , polovina stanova nema čestito ni kanalizaciju, da ne pričam o grejanju
aerodrom (i) pre mogu da se koriste za trke , nego za sletanje i uzletanje aeroplana ...
o avionima da ne govorimo...
internet -komunikacija tek u povoju,
moderni restorani sa raznoraznim đakonijama ,na prste da nabrojiš
da , nemamo ni kosmodrom,
i ... moglo bi ovako , čini se do u nedogled
"Nezadovoljni sobom i prilikama u svojoj zemlji, mi često hvalimo druge zemlje i narode, stvaramo od njih nedostižne uzore.
Pri tom i preterujemo, hvaleći ih više nego što zaslužuju i pripisujući im svojstva i odlike kojih nemaju. "*
Tako da sve što govorimo odgovara manje stvarnoj slici dotične zemlje, a više idealisanom liku naše otadžbine, kakvom bismo hteli da je vidimo"*
I svega toga ima,što sam nabrojao, postoji preko, u nekoj razvijenoj, modernoj ,
Znamo dosta o tome, videli smo, čuli
i zavidimo im, (malo?) na tome,
što je normalno,ljudski i treba da bude tako,
i to je dobro, što znamo , što smo videli i čuli,
kakva sve "čudesa postoje".
, Može se primetiti da sve što je nabrojano,to su sve samo ,
stvari, građevine, mašine,
i sve su to osmislili napravili ljudi ,
Mnogo je naših ljudi, je otišlo odavde, želeći nešto bolje,
za sebe.
Mnogo je njih koji planiraju da odu
I to je ljudski.
ali šta će biti ako svi odu?
Šta će biti sa onim što su ostavili ?
„I , vremenom, to što si otišao prestane da te boli onako jako kao u početku, ali da te tišti - ne prestaje.
Ležeš uveče s tim u krevet , budiš se izjutra s tim.
Ja sam bio bokser, a celog veka sam mašinbravar, zanatlija; ruke su mi sve što imam.
To ti je otprilike kao da sam izgubio ruku.
Tako te i boli, kao kad je nemaš i mada je nemaš. poslednje što vidiš ležući u krevet, to je taj prazni rukav , prvo što vidiš budeći se izjutra , opet je isti onaj prazan rukav.
I tako će ostati dok si živ.
Navikavaj se ako ipak hoćeš da ostaneš živ , makar koliko ti srce pucalo...
...
A vi ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako.
Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda , i kad se smeje i kad spava - plače za njim; ..."
"Kad su cvetale tikve"**
Dragoslav Mihajlović
Znaju sve to oni koji su otišli ,
"- sve su Drine ovog sveta krive;
- nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti;
- nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo." *
Samo , saznaju još nešto,
Džabe bilo svih tih čudesa ,
kad ne može čovek sa sobom da ponese sve ovo odavde,
ovo parče neba koje je, nekako drugačije,
i sunce nekako drugačije sija, i vazduh drugačije miriše,
drveće je nekako zelenije,
I muzika drugačije zvuči kada se ovde sluša,
I od svih raznoraznih đakonija
koje očima jedeš
Slađa je korica bajatog hleba,
negde na vodi , rano , u svitanje ,
dok šćućuren, u izmaglici, čekaš da razdani,
slušaš , zvuke , koje voda prenosi,
i razumeš, jer ti je u genima.,
ne možeš pobeći od onog što jesi.
* Ivo Andrić